To bi bio program koji bi zaustavio deagrarizaciju i depopulaciju. Pri donošenju odluka o mjerama koji će omogućiti ostanak i povratak mladih, ključno je pitanje kako proizvodnju hrane i komplementarnih djelatnosti učiniti atraktivnim i poželjnim za rad i život u ruralnom prostoru tijekom čitave godine.

Brza i pretjerana deagrarizacija je, umjesto ranije agrarne prenaseljenosti, prouzrokovala drugu krajnost – industrijsku i urbanu prenaseljenost. Prva je stari, a druga novi veliki problem mediteranskog društva. Gradski život je skup, nestašica stanova je velika, tvornice su prepune suvišnih radnika, a u selima su mnoge njive tih istih ljudi neobrađene. U novoj društvenoj paradigmi, senilizacija poljoprivrede znači i ovisnost u proizvodnji hrane o nekom drugome, dok se vlastiti resursi (voda, tlo i znanje) zanemaruju.

Klimatske, financijske i političke krize koje su obilježile posljednje desetljeće pogoršale su situaciju koja je već bila prilično nategnuta za mediteranska ruralna područja i zajednice. Teritorijalna polarizacija koja je pratila modernizaciju poljoprivrednog sektora materijalizirala se povećanjem intenziviranja poljoprivrede u područjima s većim potencijalom za poljoprivrednu produktivnost (tj. niske ravnice, obalna područja), paralelno s progresivnim napuštanjem marginalnih okruženja poput planinskih područja, sušnih zona i otoka na kojima je potencijal za intenziviranje poljoprivrede ograničen, ali gdje stručnjaci mogu ponuditi rješenja.

Hrvatski mediteranski prostor i proizvodnja hrane u istom se suočavaju s nizom prijetnji koje su uzrokovane klimatskim, prirodnim, demografskim, ali i razvojnim utjecajima. Iako je turistički sektor unazad 50 godina omogućio respektabilan razvoj, moramo biti svjesni i negativnih aspekata turizma. Prvenstveno se to očituje kroz smanjenje broja ljudi koji proizvode hranu za vlastite potrebe ili tržište, a samim time i poljoprivrednih površina i broja životinja u uzgoju u funkciji proizvodnje hrane. Potom su tu i infrastrukturni izazovi kao što je vodoopskrba, plodno tlo, zadržavanje stručne radne snage, i ulaganje u kritičnu strukturu.

Stoga se rješenja, koja se trebaju ponuditi kako bi daljnji razvoj bio održiv, moraju bazirati na holističkom i sistemskom pristupu koji će uvažavati sve aspekte održivosti – ekonomski, socijalni i okolišni. Na taj način će se podići otpornost, prilagodljivost i atraktivnost poljoprivrednog sektora, proizvodnje hrane i ruralnog prostora.